ebola
Nema zapisa.
Blog
srijeda, ožujak 2, 2011
U prirodi nema ugojenosti, a još manje pretilosti, dakle pretilost je posljedica pogrešnog načina života.



Jedem, dakle mršavim

Od Hipokrata koji je 5. stoljeća pr. Krista tvrdio da je 'hrana najbolji lijek', preko hrane koja se nabavljala na slabo opskrbljenim tržnicama početkom 20. stoljeća pa do kolica pretrpanih namirnicama koja se voze po beskrajnim prostorima samoposluga, mnogo se toga promijenilo u načinu prehrane.

Montignac među prvima pobija klasične stavove hipokaloričnih dijeta i iznosi tezu da problem pretilosti leži u izboru ugljikohidrata.

Što je hrane bilo manje, cijena joj je bila viša i prosječan je čovjek do nje teže dolazio. Kada je taj čovjek bio napola gladan, nije bilo pretilosti.

Danas ima hrane u izobilju, a cijena joj je mala (barem u razvijenim zemljama) te je svakome dostupna. Upravo zbog toga svaki je treći čovjek predebeo.



Zašto su neuspješne niskokalorijske dijete

Montignac u svojoj knjizi objašnjava razloge zbog kojih je neuspješna hipokalorična (niskokalorijska) dijeta koja je u ljudskoj psihi uhvatila duboke korijene. Uspoređujući ljudsko tijelo s parnim strojem, kaže da je za život potrebna energija, a energiju dobivamo iz hrane. Postoji, dakle, s jedne strane povećan unos energije, a s druge smanjena potrošnja. Pretilost koja muči današnje društvo nije ništa drugo do li neuravnoteženost unosa i potrošnje energije.

Paradoks leži u tome da se vrlo brzo nakon drastičnih dijeta težina povećava premda se manje jede.

Čovjek je tijekom godina stvorio određeni kalorijski okvir pa se kaže da mu treba primjerice 2500 kcal. Ako dnevno unosi 3000 kcal, konzumira 500 kcal viška, što dovodi do debljanja. Ali, vrijedi i obratno, kada konzumira manje od 2500 kcal, gubi težinu.

Ipak se to ne događa uvijek jer ima ljudi koji objektivno jedu malo a ipak se debljaju i onih koji jedu puno a ne debljaju se. Francuska statistika koju Montignac citira kaže da samo 15% pretilih osoba puno jede, 35% jede normalno, a čak 50% pretilih osoba jede malo, tj. 800 do 1500 kcal dnevno.

Tu su, naravno, zanimljivi podaci za vrhunske sportaše. Ovisno o disciplini kojom se bave, nekima je za održavanje normalne tjelesne težine i sportske kondicije dovoljno 2500 kcal, dok je drugima potrebno 9000 kcal. Primjerice, čuveni maratonac Mimoun savršeno trči i održava tjelesnu ravnotežu s 2000 kcal dnevno, dok je biciklistu Anquetilu za istu stvar bilo potrebno 6000 kcal dnevno. To su ogromne razlike koje ukazuju da su metabolizmi tih ljudi u pogledu energije posve različiti.

Analizirajući te slučajeve, Montignac je zaključio kako je tradicionalna niskokalorijska dijeta koja se tvrdoglavo nudi već 40 godina potpuno neuspješna. Amerikanci, koji u tome prednjače, imaju najmanje uspjeha, što rječito govori da su najdeblji ljudi na svijetu upravo oni, koji i u Guinessovoj knjizi rekorda tjelesne težine 'osvajaju' sva prva mjesta.



Povrat izgubljene tjelesne težine

Druga stvar na koju upućuje Montignac jest vraćanje na staro, tj. povrat izgubljene težine. On pretpostavlja da u organizmu postoji mehanizam za 'kalibriranje', tj. da je svatko podešen na određenu tjelesnu težinu pa kada se stanje ravnoteže poremeti naglim, pogotovo drastičnim dijetama, organizam uzvraća ponovnim debljanjem. Pod svaku cijenu tijelo hoće vratiti prethodnu tjelesnu težinu, i to stalno vraćanje na staro i jest glavni problem suvremenih dijeta.

Pretilost koja muči današnje društvo nije ništa drugo do li neuravnoteženost unosa i potrošnje energije.

Paradoks leži u tome da se vrlo brzo nakon drastičnih dijeta težina povećava premda se manje jede. Prema Montignacu objašnjenje je vrlo jednostavno: čim se osjeti nedostatak (zbog mršavljenja), organizam pokreće nagon za preživljavanjem i smanjuje potrošnju na donju granicu, dakle štedi kalorije. Nemojmo zaboraviti da je doba gladi vrlo blisko u našoj podsvijesti premda nam s obzirom na prohujalo vrijeme izgleda da je to daleko iza nas. I zato na najmanji signal tijelo uvodi štednju.



Razlike u mršavljenju muškaraca i žena

U vrlo zanimljivim istraživanjima Montignac otkriva razlike između mršavljenja muškaraca i žena. Općenito je energetska potrošnja u muškaraca veća nego u žena pa im je potreban i veći kalorijski unos.

Pretjerana težina u žena tvrdokornija je nego u muškaraca, što je uzrokovano fiziološkim razlikama i zato je fenomen 'skoro ništa ne jedem, a debljam se' daleko prisutniji kod žena nego kod muškaraca. Naime, žene imaju veću zalihu masnog tkiva (sala), a k tome i ženski spolni hormoni sasvim drugačije djeluju od hormona u muškaraca.

Općenito je energetska potrošnja u muškaraca veća nego u žena pa im je potreban i veći kalorijski unos.



Jedem, dakle mršavim

U svojoj najpoznatijoj knjizi 'Jedem, dakle mršavim' Montignac iznosi zanimljive stavove premda nije nutricionist. On među prvima pobija klasične stavove hipokaloričnih dijeta i iznosi tezu da problem pretilosti leži u izboru ugljikohidrata. Naime, kontrolom glikemijskog indeksa ugljikohidrata, može se kontrolirati izlučivanje inzulina, a o količini ovog hormona u krvi ovisi višak ili manjak kilograma.

raffaello007 @ 10:15 |Komentiraj | Komentari: 0
gooogle 1254
ludilo blog
Nema zapisa.
prer
Ako vas skripta automatski ne preusmjeri na novu adresu, kliknite ovdje.
Ako vas skripta automatski ne preusmjeri na novu adresu, kliknite ovdje.
pre
Nema zapisa.
ččč
Nema zapisa.
centar
adsenseuheaderu
Google Adsense1111
Anketa
Ocijenite kvalitetu mog bloga?





Linkovi
www.zdravlje-prehrana.com 
Anketa
Koju vrstu kruha najčešće konzumirate?





Index.hr
Nema zapisa.